Teorije izrasle ponajprije iz područja društvenih znanosti, omogućile su postavljanje hipoteza o prednostima izvaninstitucionalnih oblika skrbi spram institucionalnih. Istraživanja koja su do sada provedena u svrhu njihova provjeravanja dala su poprilično različite rezultate, ovisno o kontekstu unutar kojeg su provođena. Unatoč tome, jasno se iskristaliziralo kako je deinstitucionalizacija smjer kojim se želi ići, jer u konačnici daje više dobrobiti za pojedinca i društvo u cjelini. Razvidno je kako u stručnom, znanstvenom, ali i u općedruštvenom diskursu, sve više dominira ideja koja promovira upravo izvaninstitucionalne oblike skrbi. Pri tome postoji konsenzus kako isto vrijedi za sve socijalno ranjive skupine, tj. od djece bez odgovarajuće roditeljske skrbi, preko osoba s intelektualnim i mentalnim oštećenjima pa do starijih osoba.
No, razvoj izvaninstitucionalnih oblika skrbi, koji bi zamijenili institucionalne, nije nimalo jednostavan zadatak. Naprotiv, složenost problematike zahtijeva duže vrijeme kako bi se zamišljeno moglo provesti. Zbog toga u sadašnjem vremenu imamo paralelizam u skrbi kod svih prethodno navedenih ranjivih skupina. To pokazuje da se izvaninstitucionalni oblici skrbi razvijaju, ali i dalje postoji potreba i za institucionalnim oblicima te je za očekivati kako će proći duži niz godina prije nego se proces deinstitucionalizacije završi. Uz to, mnogi stručnjaci napominju kako nije razborito očekivati potpunu deinstitucionalizaciju, ili drugim riječima, uvijek će biti potrebe za određenim udjelom institucionalne skrbi.
Nadalje pitanje deinstitucionalizacije, odnosno razvoja izvaninstitucionalnih usluga, nije unaprijed točno utvrđen proces, nego ga je potrebno kontinuirano propitivati i djelovanje temeljiti na činjeničnim pokazateljima (tzv. evidence-based practice). Za to su neophodna istraživanja te neprekidna evaluacija postignutog.
Imajući na umu sve prethodno navedeno, svako pregnuće koje empirijski kontinuirano evaluira stanje institucionalnih i izvaninstitucionalnih oblika skrbi, itekako je dobro došlo. Pri tome dodatnu vrijednost daje pogled iz okvira multidisciplinarnog pristupa raznih struka koje su uključene u pružanje takve skrbi. U skladu s time, Sanja Jakuš, bacc.med.tech. provela je istraživanje na temu kvalitete života osoba s invaliditetom u instituciji i izvan institucije. Rezultate istraživanja prikazala je na predavanju održanom 19.9.2017. u Centru za rehabilitaciju „Mala Terezija“ Vinkovci. Cilj rada bio je utvrditi postoji li razlika u kvaliteti života osoba s invaliditetom u instituciji (CZR „Mala Terezija“) i izvan institucijie (u obitelji). Ispitivanje je provedeno jednokratno među korisnicima koji su na smještaju u navedenom Centru, a na osnovu medicinskog vještačenja utvrđeno im je intelektualno oštećenje. Drugu podskupinu ispitanika činile su osobe s istim ili sličnim oštećenjima koje borave u svojoj obitelji. Obje podskupine čine osobe oba spola s lakšom ili umjerenom mentalnom retardacijom te jedan od njihovih skrbnika. Rezultati su pokazali značajne razlike kod pitanja o zadovoljstvu uvjetima u kojima žive, učestalosti komunikacije u obitelji te osjećaja važnosti i ljubavi u vlastitoj obitelji. Pri tome osobe iz obitelji iskazuju veće zadovoljstvo za navedena pitanja od osoba koje žive u instituciji. Gledano obje podskupine, može se zaključiti kako im je zajedničko nezadovoljstvo u pogledu doprinosa lokalne zajednice te uključenosti u sportsko rekreativne aktivnosti.
U zaključnim riječima predavanja Sanja Jakuš, bacc.med.tech. naglasila je kako je kvaliteta života osoba s invaliditetom nedvojbeno manja od kvalitete života ostalih osoba, što zahtijeva pojačan angažman svih stručnjaka, ali i neformalne mreže podrške. Institucije, kao oblik skrbi trenutno su još uvijek neophodne te valja i dalje ulagati u napredak njihovog rada. U prvom redu to se može postići povećanjem broja stručnog osoblja. Uz to, istraživanja, poput prezentiranog, na objektivan i znanstveno utemeljen način, pružaju vrijedne informacije koje nam mogu biti temelj za kritičko propitivanje procesa deinstitucionalizacije, ali i dobivanje smjernica gdje stručnjaci trebaju ulagati poseban napor u svome radu. Naposljetku, sve što činimo mora biti usmjereno na osiguranje što kvalitetnije usluge za socijalno osjetljive skupine, kao što su osobe s intelektualnim oštećenjima.
Sanja Jakuš, bacc.med.tech.
Petar Šajfar, mag.act.soc.